Strasni i neumorni istraživač crnogorske dijaspore, pionir u ovoj oblasti i nadahnuti, daroviti pjesnik Gordan Stojović (Virtuelni prepjev uskršnjeg poklona, Podgorica 2007, Jumedia mont d.o.o.) poklonio nam je u izdanju „Matice crnogorske“ 2006-te knjigu pod naslovom „Crnogorsko ogledalo“ koja predstavlja izbor tekstova Nikole Petanovića objavljenih u njegovom časopisu Montenegrin miror kojeg je, o sopstvenom ruhu i kruhu, pokrenuo 1927. na engleskom jeziku u San Francisku. Da li ste nekada čuli za Nikolu Petanovića i za pomenuti časopis? Ja nikada, ali nakon čitanja ove nevelike knjižice, ostao sam dirnut i neizmjerno ponosan na priču koja je sačuvana između korica ove knjige, a koja bi, da nije bilo Gordana Stojovića, vjerovatno zauvijek ostala zaboravljena na nekoj od polica ogromne i neopisivo značajne biblioteke Stanford univerziteta iz San Franciska. Stojović, opet, zahvaljuje za knjigu jednom Kubancu, Horhe Maćadu, zaposleniku Huver instituta, koji se, vjerovatno, kroz Stojovićeve priče, u Crnu Goru zaljubio, i godinama tragajući, sistematski faksirao Stojoviću sve što je nalazio o Crnoj Gori. Ova priča o jednom Maćadu i jednom Stojoviću, posebna je u tome kako istina nadahnjuje i povezuje ljude različitih kultura i rasa , sa različitih strana svijeta, dirljiva sama po sebi na isti onaj način kao što je dirljiva truba jednog Antonija Sandovala.
Na mene je priča o Nikoli Petanoviću ostavila neizbrisiv pečat i predstavlja jednu od potvrda kakvi su, nekada, bili pojedini Crnogorci, koliko su iskonski, duboko, čojski i sojski voljeli, cijenili i poštovali svoju domovinu i sve njene ljude, koliko su imali sluha da prepoznaju njenu staru, duboku, hiljadugodišnju melodiju. A onda je, jednoga dana, sve stalo, razlozi su brojni… Neki od tih razloga mogu se nazrijeti u redovima Nikole Petanovića, Crnogorci su odgurnuli sebe same žureći da se pronađu negdje drugo, vjerujući u priče da negdje tamo, iza ćoška, na njih čeka kao Bogom dane, Sreća i Slava, zaboravljajući da je sreća samo na jednom mjestu, u čovjeku samome i njegovim vrijednostima, i niđe drugo…
Sa dvadeset godina Petanović stiže u Ameriku, Bjut Montana, Crnci i Crnogorci, rudarska okna… Uz pomoć svoga brata Mitra i ostalih članova crnogorske zajednice, stiče visoko obrazovanje, što je prava rijetkost među ondašnjim crnogorskiim iseljeništvom. Odlazi u San Francisko, ne prihvata da je sa 1918-tom njegova domovina Crna Gora nestala sa karte Svijeta i da je to Kraj, pokreće 1927-me godine časopis Montenegro mirror na engleskom jeziku, časopis koji treba da promoviše želju Crnogoraca za državnom obnovom njihove domovine za koju Petanović smatra da je okupirana od strane Srbije, i ukaže na stvarne razloge njenog istorijskog sloma.
Sa druge strane, Petanović vodi kampanju među američkim Crnogorcima i Crnogorcima uopšte da uče i nauče engleski jezik, jer samo tako mogu postati korisnici ogormnih mogućnosti koje se pred njima otvaraju za njihov pravedan zahtjev, tu u samoj Americi, za obnovom crnogorske državnosti, što je od najvećeg značaja, jer Petanović predviđa Americi status vodeće nacije svijeta. Ne zalaže se za oružanu borbu u Crnoj Gori, nego za referendum pod nadzorom međunarodne zajednice!
Ideja je da njegov časopis vrši edukaciju i probudi interes uticajnih Amerikanaca za Crnu Goru, onih koji se bave kulturom, umjetnošću, politikom i biznisom. I pored nadljudskih napora koje je uložio u pokretanje časopisa, Petanovićev projekat je doživio slom zbog malodušnosti i raznih opravdanja onog dijela Crnogoraca koji su bili za obnovu crnogorske državnosti, pod uslovom da je neko drugi donese. Kao da je i onda, već odnio prevagu mentalitet crnogorski, kako drugi treba da prinese sve na tacnu, a onda da se, uz neobavezno ćaskanje, kao na pokajanju ili svadbi, beskonačno raspravlja o kvalitetu prinesenog, bez sopstvenog učešća i rizika ha, ha, ovo mi je poznato… Tek u nekolike rečenice ovom knjigom odbljeskuje i može se do zaljubljibvanja naslutiti veličanstveni lik Mileve Gvozdenović, Petanovićeve iskrene prijateljice, inače unuke Marka Miljanova. Ja se u ovom trenutku sjećam Milice Gvozdenović koja nam je, svakog mjeseca, donosila bocu domaće lozove rakije i svoju donaciju koja je uvijek premašivala dogovorenu članarinu. Premalo je bilo onih koji su slijedili njen primejr, a opravdanjima nikad kraja…
Sa nekoliko citata, budući uvjeren da je i duh Nikole Petanovića bio prisutan u onoj cetinjskoj noći osnivanja Liberalnog saveza, želim vam blagoslovene novogodišnje i božićne praznike:
(Povodom prvog broja časopisa Montenegrin mirror): … šaljemo naš prvi broj raznim klubovima i institucijama, nadajući se podršci. U budućnosti će zavisiti od naše finasijske sposobnosti da li ćemo moći slati naš magazin… (str. 9)
Gospodstvo i viteštvo su vrline koje posjeduju svi istinski sinovi Crne Gore (…) Učenje engleskog jezika od strane Crnogoraca kako bi bili u stanju da zauzmu aktivnu ulogu u međusobnom poslovanju, životu, povjerenju među kulturnim narodima svijeta. (str. 11)
… dok je gospodin Plamenac (Jovan, bivši predsjednik kraljevske vlade, učesnik božićne pobune, pisac Memoranduma o stanju upućenog Ligi naroda, moja primjedba) izdao sam sebe i napravio sporazum sa beogradskom vladom da napusti borbu za nezavisnost Crne Gore i obavezao se da prima penziju iz Srbije. (str. 15)
… naša asocijacija nije političko tijelo već istinski izraz crnogorskih aspiracija, inspirisanih američkom slobodom i tradicijama… (str. 16)
… američka sporost i indiferentnost (razlozi, moja primjedba) leže u monotonom životu i modernom konformizmu koje čine život i stvari manje interesantnim nego što jesu… (str. 17)
Naša voljena Crna Gora, znana kao balkanska Sparta, izgubila je svoju nezavisnost i slobodu zbog grešaka svoje đece i političkog uticaja koji je Srbija vršila zbog svoje dominacije nad slovenskim narodima na Balkanu. (str. 18)
Ako će sloboda ikada više doći za Crnu Goru, ona mora doći na isti način kao i u prošlosti, od strane samih Crnogoraca. (str. 20)
Da li znate zašto je naš nacionalni apostol, Vladika i Pjesnik, umro prije četrdesete? Zato što njegov narod nije mogao da razumije njegovo jevanđelje i neki Crnogorci bi ga izdali u svim njegovim poduhvatima, nijesu cijenili plemenito žrtvovanje koje je učinio za svoju državu. (str. 26.)
Bez obzira na sve, crnogorska ljubav, ljubav prema našim planinama biće vodilja u mom radu sve do trenutka kada budem zadovoljan da se udaljim od vas i da vam se više nikada ne vratim. (str. 26)
… da se naš lovćenski genije vrati (…) pozvao bi ne samo Crnogorce, nego i sve Srbe i sve čestite Južne Slovene u sveti rat protiv korupcije i političke reakcije koja pustoši i uništava njegovu zemlju. Red pod nasiljem. Ujedno ljudi i fukara. Grdna mješavina… (str. 28)
Potrebno nam je najmanje 500 pretplatnika (…) da podrže ovu publikaciju (…) jedan od najtežih zadataka je zainteresovati prosječne Crnogorce za nove stvari i ubijediti ih da su one od koristi za njih. (str. 31)
Potičemo do slavnog naroda koji je živio prije mnogo vjekova (…) Naša Duklja, prijestionica starih i mjesto rođenja loze zlatnih kraljeva još može da svjedoči pred sudom istorije da smo rezultat uspješne mješavine najhrabrijih i najumnijih predstavnika dva naroda. (str. 33 )
Dali smo dobar primjer etičkoj kulturi i doprinosimo ljepšem izgledu čovječanstva. (str. 34 )
Lišili su nas naše slavne nezavisnosti i naše domovine nema na karti Evrope. Priznajemo da su mnogi naši zemljaci prilično odgovorni za to, ali neko je stajao iza njih… (str. 35 )
… pravi Crnogorac nosi svoju zemlju u duši i vrlinama, Crna Gora je neuništiva. (str. 45)
Domovina ne umire na bojnom polju nego u ljudskim grudima (…) Mi smo vjerovali da Bog čuva Crnu Goru i dok smo tako vjerovali Bog je uistinu i jest čuvao. Bog čuva svakoga ko čistim rukama od njega traži.
Život bez slobode nije vrijedan za ljude i narod bez ponosa ili narod koji dozvoli da mu se ponos uništi, nije vrijedan poštovanja, pa ni opstanka. (str. 52)
Oni sada (Beograd, moja primjedba) podižu penzije nekim Crnogorcima da bi držali jezik za zubima. (str. 56)
Država je negdje potrebna radi sigurnosti i zaštite od spoljnih nasrtaja; negdje je vazal druge, veće države, a negdje je firma izvjesne bande bezobraznih političara… (str. 69)
Crnogorcima do srca prinosimo (…) da pomognete (finasijski, primjedba moja) svoj zvanični organ „Crnogorsko ogledalo“ (…) da nu vi u Bjut Montanu i u Detroit, Mičigen, da nu stara mu majka, vi ste najveće dvije crnogorske kolonije i možete dosta učinjeti… (str. 80)
Puna sloboda i nezavisnost na referendumu za crnogorski narod bi trebali da budu njihova buduća nacionalna sudbina. (str. 97)
Mnogi su nam rekli ovako: „Oh, kakve koristi od toga, sve je pošlo do đavola.“ (str. 112)
Crna Gora mora biti ili slobodna ili zatrta. (str. 112.)
Sloveni na balkanskom poluostrvu su uspjeli da se zatvore iza granica sopstvenih država, ali nijesu uspjeli da stvore novi poredak i pobude novu civilizaciju na Balkanu, što Balkanu očajnički treba. (str. 118.)
Godine 1923. Petar (sin kralja Nikole) postao je podanik Srbije i njenog kralja koji ga je promovisao u generala i obezbijedio mu mjesečnu platu od 150 funti sterlinga. (str. 123.)
Jedino onđe đe nema pravde, đe se istina ne priznaje i sloboda ne obožava, nikogović prednjači. (str. 131)
Danilo (prestolonasljednik, sin kralja Nikole) koliko smo informisani, prima priličnu sumu novaca iz Srbije… (str. 185)
Pravi odani Crnogorci su svi kao članovi jedne porodice i vjeruju jedan drugome na riječ, na to su se oslanjali vijekovima (str. 112)
Nikola Petanović je bio i pjesnik, pisao je i drame. U teškim materijalnim uslovima umro je u San Francisku 1932. Njegov stih As a free man /once more/ I will see Cetinje, još nadahnjuje…
Na mene je priča o Nikoli Petanoviću ostavila neizbrisiv pečat i predstavlja jednu od potvrda kakvi su, nekada, bili pojedini Crnogorci, koliko su iskonski, duboko, čojski i sojski voljeli, cijenili i poštovali svoju domovinu i sve njene ljude, koliko su imali sluha da prepoznaju njenu staru, duboku, hiljadugodišnju melodiju. A onda je, jednoga dana, sve stalo, razlozi su brojni… Neki od tih razloga mogu se nazrijeti u redovima Nikole Petanovića, Crnogorci su odgurnuli sebe same žureći da se pronađu negdje drugo, vjerujući u priče da negdje tamo, iza ćoška, na njih čeka kao Bogom dane, Sreća i Slava, zaboravljajući da je sreća samo na jednom mjestu, u čovjeku samome i njegovim vrijednostima, i niđe drugo…
Sa dvadeset godina Petanović stiže u Ameriku, Bjut Montana, Crnci i Crnogorci, rudarska okna… Uz pomoć svoga brata Mitra i ostalih članova crnogorske zajednice, stiče visoko obrazovanje, što je prava rijetkost među ondašnjim crnogorskiim iseljeništvom. Odlazi u San Francisko, ne prihvata da je sa 1918-tom njegova domovina Crna Gora nestala sa karte Svijeta i da je to Kraj, pokreće 1927-me godine časopis Montenegro mirror na engleskom jeziku, časopis koji treba da promoviše želju Crnogoraca za državnom obnovom njihove domovine za koju Petanović smatra da je okupirana od strane Srbije, i ukaže na stvarne razloge njenog istorijskog sloma.
Sa druge strane, Petanović vodi kampanju među američkim Crnogorcima i Crnogorcima uopšte da uče i nauče engleski jezik, jer samo tako mogu postati korisnici ogormnih mogućnosti koje se pred njima otvaraju za njihov pravedan zahtjev, tu u samoj Americi, za obnovom crnogorske državnosti, što je od najvećeg značaja, jer Petanović predviđa Americi status vodeće nacije svijeta. Ne zalaže se za oružanu borbu u Crnoj Gori, nego za referendum pod nadzorom međunarodne zajednice!
Ideja je da njegov časopis vrši edukaciju i probudi interes uticajnih Amerikanaca za Crnu Goru, onih koji se bave kulturom, umjetnošću, politikom i biznisom. I pored nadljudskih napora koje je uložio u pokretanje časopisa, Petanovićev projekat je doživio slom zbog malodušnosti i raznih opravdanja onog dijela Crnogoraca koji su bili za obnovu crnogorske državnosti, pod uslovom da je neko drugi donese. Kao da je i onda, već odnio prevagu mentalitet crnogorski, kako drugi treba da prinese sve na tacnu, a onda da se, uz neobavezno ćaskanje, kao na pokajanju ili svadbi, beskonačno raspravlja o kvalitetu prinesenog, bez sopstvenog učešća i rizika ha, ha, ovo mi je poznato… Tek u nekolike rečenice ovom knjigom odbljeskuje i može se do zaljubljibvanja naslutiti veličanstveni lik Mileve Gvozdenović, Petanovićeve iskrene prijateljice, inače unuke Marka Miljanova. Ja se u ovom trenutku sjećam Milice Gvozdenović koja nam je, svakog mjeseca, donosila bocu domaće lozove rakije i svoju donaciju koja je uvijek premašivala dogovorenu članarinu. Premalo je bilo onih koji su slijedili njen primejr, a opravdanjima nikad kraja…
Sa nekoliko citata, budući uvjeren da je i duh Nikole Petanovića bio prisutan u onoj cetinjskoj noći osnivanja Liberalnog saveza, želim vam blagoslovene novogodišnje i božićne praznike:
(Povodom prvog broja časopisa Montenegrin mirror): … šaljemo naš prvi broj raznim klubovima i institucijama, nadajući se podršci. U budućnosti će zavisiti od naše finasijske sposobnosti da li ćemo moći slati naš magazin… (str. 9)
Gospodstvo i viteštvo su vrline koje posjeduju svi istinski sinovi Crne Gore (…) Učenje engleskog jezika od strane Crnogoraca kako bi bili u stanju da zauzmu aktivnu ulogu u međusobnom poslovanju, životu, povjerenju među kulturnim narodima svijeta. (str. 11)
… dok je gospodin Plamenac (Jovan, bivši predsjednik kraljevske vlade, učesnik božićne pobune, pisac Memoranduma o stanju upućenog Ligi naroda, moja primjedba) izdao sam sebe i napravio sporazum sa beogradskom vladom da napusti borbu za nezavisnost Crne Gore i obavezao se da prima penziju iz Srbije. (str. 15)
… naša asocijacija nije političko tijelo već istinski izraz crnogorskih aspiracija, inspirisanih američkom slobodom i tradicijama… (str. 16)
… američka sporost i indiferentnost (razlozi, moja primjedba) leže u monotonom životu i modernom konformizmu koje čine život i stvari manje interesantnim nego što jesu… (str. 17)
Naša voljena Crna Gora, znana kao balkanska Sparta, izgubila je svoju nezavisnost i slobodu zbog grešaka svoje đece i političkog uticaja koji je Srbija vršila zbog svoje dominacije nad slovenskim narodima na Balkanu. (str. 18)
Ako će sloboda ikada više doći za Crnu Goru, ona mora doći na isti način kao i u prošlosti, od strane samih Crnogoraca. (str. 20)
Da li znate zašto je naš nacionalni apostol, Vladika i Pjesnik, umro prije četrdesete? Zato što njegov narod nije mogao da razumije njegovo jevanđelje i neki Crnogorci bi ga izdali u svim njegovim poduhvatima, nijesu cijenili plemenito žrtvovanje koje je učinio za svoju državu. (str. 26.)
Bez obzira na sve, crnogorska ljubav, ljubav prema našim planinama biće vodilja u mom radu sve do trenutka kada budem zadovoljan da se udaljim od vas i da vam se više nikada ne vratim. (str. 26)
… da se naš lovćenski genije vrati (…) pozvao bi ne samo Crnogorce, nego i sve Srbe i sve čestite Južne Slovene u sveti rat protiv korupcije i političke reakcije koja pustoši i uništava njegovu zemlju. Red pod nasiljem. Ujedno ljudi i fukara. Grdna mješavina… (str. 28)
Potrebno nam je najmanje 500 pretplatnika (…) da podrže ovu publikaciju (…) jedan od najtežih zadataka je zainteresovati prosječne Crnogorce za nove stvari i ubijediti ih da su one od koristi za njih. (str. 31)
Potičemo do slavnog naroda koji je živio prije mnogo vjekova (…) Naša Duklja, prijestionica starih i mjesto rođenja loze zlatnih kraljeva još može da svjedoči pred sudom istorije da smo rezultat uspješne mješavine najhrabrijih i najumnijih predstavnika dva naroda. (str. 33 )
Dali smo dobar primjer etičkoj kulturi i doprinosimo ljepšem izgledu čovječanstva. (str. 34 )
Lišili su nas naše slavne nezavisnosti i naše domovine nema na karti Evrope. Priznajemo da su mnogi naši zemljaci prilično odgovorni za to, ali neko je stajao iza njih… (str. 35 )
… pravi Crnogorac nosi svoju zemlju u duši i vrlinama, Crna Gora je neuništiva. (str. 45)
Domovina ne umire na bojnom polju nego u ljudskim grudima (…) Mi smo vjerovali da Bog čuva Crnu Goru i dok smo tako vjerovali Bog je uistinu i jest čuvao. Bog čuva svakoga ko čistim rukama od njega traži.
Život bez slobode nije vrijedan za ljude i narod bez ponosa ili narod koji dozvoli da mu se ponos uništi, nije vrijedan poštovanja, pa ni opstanka. (str. 52)
Oni sada (Beograd, moja primjedba) podižu penzije nekim Crnogorcima da bi držali jezik za zubima. (str. 56)
Država je negdje potrebna radi sigurnosti i zaštite od spoljnih nasrtaja; negdje je vazal druge, veće države, a negdje je firma izvjesne bande bezobraznih političara… (str. 69)
Crnogorcima do srca prinosimo (…) da pomognete (finasijski, primjedba moja) svoj zvanični organ „Crnogorsko ogledalo“ (…) da nu vi u Bjut Montanu i u Detroit, Mičigen, da nu stara mu majka, vi ste najveće dvije crnogorske kolonije i možete dosta učinjeti… (str. 80)
Puna sloboda i nezavisnost na referendumu za crnogorski narod bi trebali da budu njihova buduća nacionalna sudbina. (str. 97)
Mnogi su nam rekli ovako: „Oh, kakve koristi od toga, sve je pošlo do đavola.“ (str. 112)
Crna Gora mora biti ili slobodna ili zatrta. (str. 112.)
Sloveni na balkanskom poluostrvu su uspjeli da se zatvore iza granica sopstvenih država, ali nijesu uspjeli da stvore novi poredak i pobude novu civilizaciju na Balkanu, što Balkanu očajnički treba. (str. 118.)
Godine 1923. Petar (sin kralja Nikole) postao je podanik Srbije i njenog kralja koji ga je promovisao u generala i obezbijedio mu mjesečnu platu od 150 funti sterlinga. (str. 123.)
Jedino onđe đe nema pravde, đe se istina ne priznaje i sloboda ne obožava, nikogović prednjači. (str. 131)
Danilo (prestolonasljednik, sin kralja Nikole) koliko smo informisani, prima priličnu sumu novaca iz Srbije… (str. 185)
Pravi odani Crnogorci su svi kao članovi jedne porodice i vjeruju jedan drugome na riječ, na to su se oslanjali vijekovima (str. 112)
Nikola Petanović je bio i pjesnik, pisao je i drame. U teškim materijalnim uslovima umro je u San Francisku 1932. Njegov stih As a free man /once more/ I will see Cetinje, još nadahnjuje…
